TV ZONA PLUS – HD

VESTI IZ NIŠA I REGIONA

(INVALIDNOST) NEVIDLJIV-OS-TI Današnje vesti Društvo PROJEKTI 2022 region i Srbija Udarne VESTI

KAKAV JE POLOŽAJ OSOBA SA NEVIDLJIVIM INVALIDITETIMA U NIŠU?

U današnjici gotovo da nema osobe sa invaliditetom koja se ne susreće sa nekim vidom stigmatizacije u svakodnevnom životu. Bilo da je invalidititet vidljiv ili ne, neumesni komentari, osuda društva zbog ovoga ili onoga, kao i niz drugih stvari koje nam jasno pokazuju da ne vodimo dovoljno računa o osobama sa invaliditetom.

Najčešći primer ‘’nepoštovanja’’ istih u Nišu je najčešće parkiranje na mesto za OSI, bez nalepnice ili uverenja koje pokazuje da je vozač osoba sa invaliditetom. Banalan, ali svakodnevni primer sa kojim se susrećemo u našoj okolini. I onda, logično sledi pitanje, ako osobe koje imaju vidljivi invaliditet još uvek nailaze na stigmu i nepoštovanje, kako je tek onda onima koji su ‘’nevidljivi’’ i za javnost, ali i za druge osobe sa invaliditetom.

ZAŠTO ‘’NEVIDLJIVI’’ ŽELE DA OSTANU TAKVI ?

Alecia M. Santuzzi, doktorka psihologije Univerziteta Severni Ilinois objašnjava da pojedinci koji imaju (ili misle da imaju) nevidljivi oblik invalidnosti moraju pažljivo izvagati potencijalne prednosti skrivanja invaliditeta – kako bi izbegli društvenu stigmu po cenu zdravlja, lične dobrobiti i profesionalnog učinka. Nijedno aktuelno istraživanje ne može propisati jedinstven i jasan metod kojim će se osobe sa nevidljivim invaliditetom rukovoditi u prihvatanju i obelodanjivanju sopstvenog identiteta u svim društvenim i poslovnim situacijama. Neke situacije potencijalno nose veći stepen stigme. U nekim situacijama potrebno je uložiti veći napor da bi se invaliditet prikrio. Takođe, na neke školske i(li) radne zadatke invaliditeti utiču (ili ne utiču) na različite načine. Bez sumnje, poslodavci i prosvetni radnici treba da budu svesni jedinstvenih izazova koji prate nevidljive oblike invaliditeta. Odluka o tome da li invaliditet obelodaniti ili ne – nije jednostavna. Za mnoge ljude sa telesnim ili psihičkim simptomima koji se ne uočavaju lako, ostaje nejasno da li imaju ili nemaju invaliditet – čak i njima samima – piše doktorka Santuzzi a prenosi portal Invalidnosti.net.

DVOSTRUKO JE TEŽE ONIMA ČIJI INVALIDITET NIJE VIDLJIV

 

Jasmina Barać – Perović

Jasmina Barać – Perović prva je osoba sa invaliditetom koja je odabrana da bude odbornik u Skupštini grada Niša. Jasmina boluje od mišićne distrofije, koja je prema rečima mnogih udružnja osoba sa retkim bolestima, još jedan vid nevidljivog invaliditeta, jer u početku ova bolest ne daje jasne simptome. Baš takva je i Jasminina situacija, kada se razbolela to nije bilo vidljivo, a predrasude bez obzira na sve, nisu izostale.

Ja imam primer iz ličnog iskustva, jer kada sam se razbolela to se nije videlo. U srednjoškolskom I studentskim danima se nije primećivalo da bolujem od mišićne distrofije. Često se dešavalo da ljudi kažu ma šta je pa njoj, gle kako se vrcka I onda ljudi imaju predrasude. Mi u udruženju studenata sa hendikepom imamo ljude koji imaju disleksiju. I jako je teško I kada imate invaliditet koji je vidljiv a mogu da zamislim kako je onima kojima je nevidljiv. I kad mi kojima su barijere najveći problem nemamo ni rampe, ni liftove, ni ono što je vidljivo golim okom I što može da se stvarno unapredi da se nama olakša život I pomogne, onda je dvostruko teže onima čiji invaliditet nije vidljiv – kaže Jasmina Barać Perović, prva osoba sa invaliditetom odbornik u Skupštini Grada Niša.

TUĐA REČ KOJA BOLI I ŽIGOŠE

 

Do čega dovode diskriminacija i stigmatizacija osobe koje pate od neke vrste invaliditeta bilo da je vidljiv ili nevidljiv. Naša sagovornica, ipak, kaže da na nju to nije uticalo preterano, i da se svim tim izborila, ali da je mnogo slučajeva gde komentari koji su osuđujući, diskriminišući ili u nekom sličnom tonu, dovode osobe do toga da se zatvore u četiri zida.

– Ruši se prvenstveno samopouzdanje te osobe, koja je izložena stigmatizaciji, i diskriminaciji. Neke se čak zatvore u svoja četiri zida. Međutim, ono što vas ne ubije to vas ojača. Ja sam primer toga. Zaista se borimo, svaki dan je težak.

Ipak, kaže Jasmina, to su svakodnevne situacije od kojih ne može da se pobegne.

– Stigmatizacija, diskriminacija, predrasude na to sve nailazite u svakodnevnom životu. Dešavalo se ii da se ljudi okreću na ulici pa govore: ‘’pu, pu daleko bilo’’, kao da je to nešto ružno. Ne treba tako, objasnite detetu zašto teta drugačije hoda, ili zašto je ova teta u kolicima. Ipak, na Zapadu je to jako drugačije nego ovde. – kaže Barać-Perović.

 

‘’NEVIDLJIVI’’ TEŽE DOLAZE DO SVOJIH PRAVA

Kako mogu osobe sa nevidljivim invaliditetom do svojih prava? Da li su zapravo i pred slovom zakona oni nevidljivi, ili je to samo slučaj u društvenoj sferi?

 

Ja lično mislim da im je teže da budu vidljiviji pred zakonom. Znam kada se predaje za tuđu negu i pomoć, treba da nemaš jednu ruku ili obe noge da bi je dobio. A pogotovo kada nešto što je nevidljivo trebaš dokazivati. Zakoni u Srbiji su za sada dobri, ali se u praksi ne primenjuju. – kaže Barać-Perović.

I zastareli pravilnici, prave ozbiljan problem, zaključuju iz drugih udruženja osoba sa invaliditetom.


– U našoj državi na snazi je pravilnik o telesnim oštećenjima iz 1997. godine. To je zastarelo, i onda se čudimo kada problem imaju i  osobe koje imaju vidljiv i osobe koje imaju nevidljiv invaliditet. Nije isti stepen invaliditeta kod osobe koja boluje od distrofije, tako isto nije isti stepen invaliditeta ni kod osoba koje imaju nevidljivi invaliditet. Ti pravilnici moraju da se promene kako bi se lakše dolazilo do mogućnosti ostvarivanja  bilo kakve vrste pomoći  – kaže Biljana Đorđević, sekretar Udruženja distrofičara Niša.

Udruženje distrofičara okuplja ljude koji boluju od retkih bolesti. Među njima ima  osoba koje nemaju invaliditet vidljiv golim okom. Mnogi od njih, baš iz tog razloga ne mogu da ostvare nikakvu pomoć ili nadoknadu, zbog zastarelih pravilnika o utvrđivanju invaliditeta.

 

POSLODAVCI PRE PLAĆAJU PENALE NEGO DA ZAPOSLE OSI

 

Zakon o zapošljavanju osoba sa invaliditetom kaže da ukoliko poslodavci ne zaposle OSI moraju da plaćaju ‘‘penale‘‘. Nije retka slika, da poslodavci upravo posegnu za tom metodom. I tu se vraćamo na početak teksta, i pitanje zašto osobe koje imaju nevidljivi invaliditet to kriju. Jedan od glavnih razloga je i taj da bi lakše došli do posla, ili ga jednostavno zadržali.

– Mnogi pristaju da plate penale, umesto da zaposle osobu sa invaliditetom to rade očigledno iz nekog straha. Samo sistemskim rešenjima, lokalnim odlukama, može se nešto dovesti u red a ne da idemo i da molimo – objašnjava Jasmina Barać-Perović.

 

GRAD NIŠ PODRŽAVA UDRUŽENJA OSI

 

Grad Niš podržava udruženja OSI i trudi se da svakog dana olakša život osobama sa invaliditetom, kaže odbornica Jasmina Barać Perović.

 

Grad Niš se stvarno trudi da podrži udruženja, pomogne osobama sa invaliditetom, radi na nekom poboljšanju. E sad, što se tiče osoba sa nevidljivim invaliditetom ne bih mogla da bilo šta komentarišem jer to nije moja sfera – završava Barać-Perović.

Podsetimo, u Srbiji ali i u svetu još uvek nije utvrđena tačna brojka osoba koje boluju od nekog vida nevidljivog invaliditeta. Jedino se zna da u Srbiji ima oko 770 hiljada dijabetičara. Oni su i nekako najglasniji u širenju svesti o tome da i nevidljivi invalidi treba da imaju sve zakonske olakšice i beneficije kao i druge osobe sa invaliditetom. Andrija Jovanović, iz okoline Žitorađa jedan je od onih koji glasno kažu – ”Da, ja sam dijabetičar. Osoba koja pati od nevidljivog invaliditeta i meni je potrebna pomoć” . Da se celokupna svest građanstva promeni o ovim ljudima potrebno je još dosta, ali smo za sada na dobrom putu, zaključuju naši sagovornici.

 

 

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com